KADA DRŽAVE BANKROTIRAJU: Izgradnja nove arhitekture financijske stabilnosti u eurozoni

HUB Analize 34, studeni 2011 
Drugi val krize u Europi, napose u Eurozoni, pokrenut je neizvjesnošću u pogledu
fiskalne solventnosti zemalja članica. Grčka je izvjesno nesolventna, no za nekoliko
drugih članica postavlja se isto pitanje na koje za sada nema odgovora. Zbog toga se
u Eurozoni obnavlja strah da bi se kriza neplaćanja država mogla pojaviti usporedo s
bankarskom krizom. Međutim, analiza scenarija pokazuje da je veličina EFSF-a i
nacionalnih fondova za stabilizaciju banaka dovoljna za osiguranje financijske
stabilnosti. Zaključak vrijedi uz vrlo konzervativne pretpostavke i uz zadovoljavanje
vrlo restriktivnih omjera adekvatnosti osnovnog kapitala koje će propisati nova
regulacija Basle III. Razlog zbog kojega ova činjenica ne uspijeva primiriti sudionike
na tržištima, leži u krizi političke vjerodostojnosti. Kriza će se obnavljati sve dok nije
jasno što i kako radi EFSF, ECB, a što druge institucije. U konačnici, kriza će se
obnavljati sve dok tržišnim sudionicima ne postane jasno koje su države uistinu
nesolventne, a koje nisu.
Eurozona se vjerojatno neće raspasti. Institucionalne promjene koje su se događale u
zadnjih godinu i pol dana prilično jasno iscrtavaju novu arhitekturu financijske
stabilnosti. Zbog toga odnos Hrvatske prema Eurozoni ne treba graditi na temelju
trenutnih poteškoća, nego na temelju dugoročne vizije. Čak i ako na kratak rok
prevladaju politički oprez i strah, pa Hrvatska odluči otezati s ulaskom u ERM II,
novi element arhitekture stabilnosti – Pakt za Euro-Plus, predstavlja koristan okvir za
vođenje ekonomske politike. On adresira dvije najveće hrvatske boljke – problem
konkurentnosti i problem fiskalne prilagodbe.
 
 
Posljednja izmjena: 7.11.2011
 
 Linkovi prema drugom sadržaju
HUB Analize 34 - Arhitektura nove financijske stabilnosti